"Obitelj mu je bila sve."

Koliko ste puta čuli tu rečenicu na ispraćajima? Koliko puta ste je sami izgovorili, misleći da time izražavate nešto duboko?

Zaustavimo se na trenutak. Obitelj nije vrijednost. Obitelj je grupa ljudi. Prava vrijednost je ono kako je on tu obitelj volio.

Ovo je ključna razlika između govora koji dodiruje srca i onog koji ostaje samo ljubazna formalnost.

Između riječi koje izazivaju suze prepoznavanja i onih koje publika pristojno sasluša, ali zaboravi već sljedećeg dana.

Što su zapravo vrijednosti?

Vrijednost je odanost kada bi bilo lakše otići.

Optimizam usprkos dijagnozi s kojom su liječnici mahali glavom.

Nepokolebljiva dosljednost u sitnicama – u onome kako je svaki dan zvao majku, bez greške, trideset godina.

Kako je uvijek stao u obranu slabijeg, čak i kada ga je to koštalo prijateljstva. Kako je radio ono što je obećao, bez obzira koliko mu je bilo neugodno.

To su kompasi jednog života.

To su stvari koje ostaju kada sve drugo nestane. I to je ono što mi tražimo tijekom našeg razgovora.

Moja uloga: Oguliti slojeve

Moja uloga je da kroz naš razgovor ogulimo te slojeve. Da dođemo do srži.

Ne zadovoljavam se površinskim opisima jer oni ne čine pravdu osobi o kojoj govorimo. Ne prihvaćam prve odgovore jer oni su često ono što mislimo da trebamo reći, a ne ono što je stvarnost bila.

Pitam vas: "Što je bila stvar oko koje nikada nije pristajao na kompromis?"

Ne želim čuti "obitelj" – želim čuti o konkretnoj situaciji kada je odbio unosnu ponudu jer bi to značilo manje vremena s djecom.

Ili kada je prekinuo prijateljstvo zbog principa, usprkos tome što mu je ta osoba značila.

Pitam vas: "U kojim ste trenucima u njemu vidjeli najviše ponosa?"

Ne želim čuti "kada su djeca diplomirala" – želim znati o onom trenu kada je, s suzama u očima, gledao kako sin prvi put bez pomoći vozi bicikl.

Ili kako je tiho, bez fanfara, pomogao susjedi platiti račune kada je ona ostala bez posla.

Pitam vas: "Kada je bio najviše svoj?"

Ne želim čuti "kod kuće" – želim znati o onim nedjeljnim ručkovima gdje je on bio onaj koji je sve nasmijao nekom starom pričom. Ili o garaži gdje je sate restaurirao stari auto, izgubljen u svom svijetu preciznosti i strpljenja.

Tri ključne vrijednosti

Tako dolazimo do te tri ključne vrijednosti koje su bile njegov kompas.

Samo tri, jer više od toga gubi fokus. Te tri vrijednosti postaju kralježnica govora, a svaku potkrepljujemo konkretnom pričom.

Ne kažemo "bio je izdržljiv" – kažemo kako je, nakon što mu je biznis propao u pedeset i petoj, sljedeće jutra ustao u šest, obukao odijelo i krenuo tražiti posao.

Kako je svaki "ne" pretvorio u "još nisam našao pravu priliku". Kako je djecu nikada nije opteretio brigama, već im je pokazao što znači dignuti glavu usprkos svemu.

Ne kažemo "voljela je životinje" – kažemo kako je svake subote, pedeset dva tjedna godišnje, volontirala u azilu.

Kako je poznavala priču svake napuštene životinje po imenu. Kako je svoj rođendan proslavljala tamo, donoseći tortu koju bi podijelila s osobljem, govoreći da su oni njezin najdraži poklon.

Zašto to ima smisla?

Specifičnost je ono što probuđuje emociju. Kada kažete "bio je dobar čovjek", svaka osoba u publici ima drugačiju interpretaciju što to znači.

Ali kada opišete kako je svaki četvrtak navraćao u dom za starije da igra šah s onim gospodinom kojeg nitko nije posjećivao – tada svi vidimo istu sliku. Tada svi osjećamo istu toplinu. Tada svi razumijemo što "dobar" zaista znači.

Ne pišemo o tome što su imali, nego o tome tko su u srcu bili. Ne nabrajamo njihove titule i postignuća – govorimo o trenutcima kada su bili najčovječniji, najranjiviji, najautentičniji.

To je razlika između govora koji ljudi pristojno saslušaju i govora koji pamte i slušaju suspregnuta daha.

Između riječi koje samo popunjavaju tišinu i riječi koje liječe.