"90 minuta razgovora o nečijem životu?" To je reakcija koju često čujem. "To zvuči... intenzivno."

I razumijem. Devedeset minuta može zvučati kao vječnost, posebno kada vam je srce slomljeno i kada vam se čini da ne možete ni pet rečenica spojiti.

Ali zaustavimo se. 90 minuta za cijeli jedan život?

Za sve one godine, sve te trenutke, sve te priče? Zapravo, vrijeme proleti kada slažemo mozaik jednog postojanja.

I na kraju, želite još. Još jednu priču. Još jednu uspomenu. Još jednu prigodu da ih vratite, barem u tom razgovoru.

Kako izgleda naš razgovor?

Naš razgovor ide korak po korak, pažljivo strukturiran, ali nikada krut. Imam pripremljen okvir koji je plod iskustva, ali je dovoljno fleksibilan da se prilagodi Vašoj priči.

Počinjemo od djetinjstva. Ovdje ne tragamo samo za anegdotama, već za korijenima.

Odakle dolaze njihove vrijednosti? Što im je usađeno u ranoj dobi?

Je li to bila majka koja ih je učila štednji radeći tri posla? Otac koji im je pokazao važnost poštenja vraćajući novčanik koji je našao s petsto kuna unutra? Baka koja ih je učila strpljenju kroz vrtlarenje?

Ove rane uspomene nisu samo slatke priče – one su temelj za razumijevanje kasnijih odluka.

Prelazimo na mladost. Ovdje tragamo za ludostima, rizicima, snovima. To doba kada su bili najhrabriji, najgluplji, najslobodniji. Kada su voljeli najviše strastveno. Kada su vjerovali da mogu promijeniti svijet.

Pričate mi o onom putovanju autostopom kroz Europu s dvadeset eura u džepu. O onoj noći kada je izašao u tri ujutro da donese ružu djevojci koja mu se sviđala.

O odluci da odustane od sigurnog posla i krene za svojim snom. Ove priče pokazuju njihov karakter kada je bio u čistom, nedorečenom obliku.

Zatim dolazimo do karijere. Ne o tome koje su pozicije držali – to je za LinkedIn. Već o tome što im je posao značio. Jesu li bili onaj kolega koji je uvijek ostao pomoći?

Lider koji je zapamćen po tome kako je razvijao ljude? Ili možda netko tko je našao savršenu ravnotežu, odbijajući da posao obuzme cijeli njihov identitet?

Obitelj i prijateljstva. Ovdje tragamo za ritualima, za malim stvarima koje su stvarale osjećaj doma. Nedeljni ručak koji je bio svetinja. Telefonski poziv prije spavanja. Tradicija godišnjeg odmora uvijek na istom mjestu. Navika da se jednom mjesečno skupi s prijateljima iz srednje.

Ne zanima me koliko su puta bili na moru – zanima me zašto su uvijek išli na isto mjesto, što im je to mjesto značilo, kako su djeca već u ožujku počinjala odbrojavanje.

Hobiji i posebnosti. Ovo je najčešće rudnik zlata. Male opsesije koje su ih činile jedinstvenima. Kolekcija ploča s kojom je mogao "pričati" satima. Strast prema pečenju kruha koja je pretvorila kuhinju u laboratorij. Navika da fotografira svaki zalazak sunca, bez obzira gdje bili.

Jedan moj klijent pričao mi je kako je njegov otac svaki dan, trideset godina, fotografirao zalazak sunca. Prfo fotoaparatom, a zatim mobitelom. Čak i na dane kad sunca nije ni bilo. Ta specifičnost, ta dosljednost i ta tiha disciplina su poslužile kao uvod u govor.

Tražimo savršenu anegdotu

Sve to radimo kako bismo govor započeli onom jednom savršenom anegdotom koja će tu osobu, barem na trenutak, vratiti među nas. Anegdotom koja će publici omogućiti da vide osmijeh, čuju glas, osjete prisutnost.

Možda je to priča o tome kako je, na dan vjenčanja svoje kćeri, satima vježbao govor pred ogledalom jer je htio da bude savršen.

Ili kako je, dan prije nego što se razbolio, pomagao susjedi popraviti računalo, odbijajući ići kući jer "posao treba završiti kako treba".

Ta anegdota postavlja ton. Ona odmah kaže publici: ovo neće biti monoton govor. Ovo će biti priča o stvarnoj osobi, s pravim mušicama i ljepotama.

Zašto struktura pomaže?

Struktura nije ograničenje – ona je oslobođenje.

Kada znate da postoji metoda, da postoji netko tko vodi razgovor, vi se možete prepustiti sjećanjima.

Ne morate brinuti hoćete li reći "pravu" stvar ili "dovoljno" stvari. Ja vas vodim kroz proces koji uvijek, uvijek daje rezultate.

I da, ponekad ćete zaplakati. Ponekad će vam trebati stanka. To je u redu. To je dio procesa.

Suze nisu znak slabosti – one su znak ljubavi. I upravo iz tog mjesta ljubavi i bola izvlačimo najautentičnije priče.

Rezervirajte termin za razgovor i stvorimo priču koja se pamti. Priču koja će im odati dužnu počast. Priču koja će vam pomoći da počnete proces iscjeljenja. Priču koja pokazuje da su živjeli život koji je vrijedio.