“Obitelj mu je bila sve.”
Koliko smo puta čuli tu rečenicu? A koliko puta smo ju sami izgovorili, misleći da time izražavamo nešto duboko?
Na prvu će zvučati grubo, ali moram reći: Obitelj nije vrijednost. Obitelj je skupina ljudi.
Prave životne vrijednosti oslikavaju ono kako je tata tu obitelj volio, odnosno kako je baka pokazivala ljubav prema svojoj obitelji.
Ovo je ključna razlika između govora koji dodiruje srca i onog koji ostaje samo ljubazna formalnost. Postoje riječi koje izazivaju suze prepoznavanja i postoje riječi koje okupljeni pristojno saslušaju, ali zaborave čim izađu iz prostora.
Što su zapravo vrijednosti?
Vrijednost je odanost u trenutku kada je bilo lakše otići.
Optimizam usprkos dijagnozi nad kojom su liječnici odmahivali glavom.
Nepokolebljiva dosljednost u sitnicama, primjerice kad je svakog petka zvao majku da ju pita kako je, tridesetak godina.
Kako je uvijek stala u obranu slabijeg, čak i kada ju je to koštalo prijateljstva. Kako je radio ono što je obećao, bez obzira koliko mu je bilo neugodno.
To su kompasi jednog života, radnje koje ostaju kada sve drugo nestane. I to je ono što mi tražimo tijekom našeg razgovora.
Moja uloga: Oguliti slojeve
Moja uloga je da kroz naš razgovor ogulimo te slojeve i dođemo do srži.
Ne zadovoljavam se površinskim opisima jer oni ne ulaze u dubinu osobe o kojoj govorimo. Prvi odgovori su često ono što mislimo da trebamo reći, a ne ono što je zaista bila istina.
Pitam vas: “Što je bila stvar oko koje nikada nije pristajao na kompromis?”
Ne želim čuti “obitelj”; želim čuti o konkretnoj situaciji kada je odbio unosnu ponudu jer bi to značilo manje vremena s djecom.
Ili kada je prekinula prijateljstvo zbog principa, usprkos tome što joj je ta prijateljica značila.
Pitam vas: “U kojim ste trenucima u njoj vidjeli najviše ponosa?”
Ne želim čuti “kada su djeca diplomirala” – želim znati o onom trenu kada je, s suzama u očima, gledala kako sin prvi put bez pomoći vozi bicikl.
Ili kako je tiho i bez hvalisanja pomogao susjedi platiti račune kada je ostala bez posla.
Pitam vas: “Kada je bio najviše svoj?”
Ne želim čuti “kod kuće” – želim znati o onim nedjeljnim ručkovima gdje je on bio onaj koji je sve nasmijao nekom starom pričom ili o garaži gdje je satima restaurirao stari auto, izgubljen u svom svijetu preciznosti i strpljenja.
Tri ključne vrijednosti
Tako dolazimo do te tri ključne vrijednosti koje su bile kompas života osobe.
Ograničavam se na samo tri, jer s više vrijednosti gubim fokus. Te tri vrijednosti postaju okosnica govora, a svaku potkrepljujemo konkretnom pričom.
Ne kažemo da je djed “bio izdržljiv”, već kažemo kako je, nakon što mu je posao propao u pedeset i petoj godini života, sljedećeg jutra ustao u šest, obukao odijelo i krenuo u potragu za novim poslom. Kažemo da je svaki “ne” pretvorio u “još nisam našao pravu priliku”, a pritom djecu nikada nije opterećivao brigama, već im je pokazao što znači hodati ulicom uzdignute glave usprkos svemu.
Ne kažemo da je sestra “voljela životinje”, već živopisno ispričamo anegdotu kako je u siječnju usred zime vodila psa u Maksimir. Pas je trčao zaleđenim jezerom loveći patkice i uz strašan jauk pao kroz led u ledenu vodu. Ona je nakon vrlo kratkog razmišljanja uzela štap i krenula razbijati led. Hrabro je ušla u ledeno jezero i spasila svog psića.
To je već priča o ustrajanosti i odanosti.