Spremala se doći na sprovod, bila sam relativno mlada. Sprovod je bio dovoljno daleko od mojih emocija i briga, bio je to tata moje prijateljice. Tada sam prvi put primijetila da mi u tom događaju nešto nedostaje. Naime, nitko se pokojnika nije zapravo prisjetio.

Nitko nije spomenuo način na koji je vješto brusio daske, kako je volio hraniti patke na jezeru ili kako je imao jedan vic kojeg je stalno volio pričati iznova. 

Pomislila sam tada kako je to neobično, jer upravo su se okupili svi njegovi prijatelji i rodbina. Nije li to bila prava prilika za povezivanje u sjećanju?

Smrt izvlači neugodne emocije

Smrt je bolna, neugodna i zastrašujuća. Pogrebi su nabijeni emocijama, strah nas je kako ćemo preživjeti taj trenutak spuštanja lijesa, kako ćemo preživjeti plakanje u društvu svih okupljenih.

Možda nekoga i ponese ideja napisati i održati govor, no kada se suoči s praznim papirom i - još gore - zamisli kako mu glas drhti dok ga pokušava čitati, odustaje.

Kako smo to prije radili?

Pokapanje mrtvih članova plemena bilo je ono što je odvajalo prve ljude od njihovih predaka. Epitafi na nadgrobnim spomenicima od davnina su bili ono što nas je činilo ljudima.

Dok smo živjeli u manjim zajednicama, obično su religijski vođe, u Hrvatskoj najčešće svećenici, obavljali dužnost govora i ispraćaja pokojnika.

No, svijet se posljednjih godina promijenio. Ljudi žure, žive prema satu i rasporedu - rijetko koju osobu njegov svećenik poznaje u dušu i voljan je samo za njih napisati iskreni govor.

Personalizirani govori su samo za važne ljude

Mahatma Gandhi, Rosa Parks, važni predsjednici, bogati i slavni ljudi. Nebrojeni su poznati individualizirani posmrtni govori upućeni slavnim i važnim ljudima.

Uvijek me kopkalo to pitanje - jesu li samo oni vrijedni sjećanja?

Nisu li naše bake vrijedne te časti? Nije li vrijedno spomenuti kako su othranile četvero djece, pune strpljenja, ljubavi i žrtve?

Nisu li naši tate, pogrbljeni pod teretima teškog rada, također vrijedni spomena? Oni su nas naučili čitati, oblačiti se i naučili su nas živjeti. Samim time su jednako vrijedni.

Čemu služi personalizirani govor na sprovodu?

Personalizirani govor na pogrebu je najviši oblik časti koji možemo pokloniti osobi od koje se opraštamo.

To je također i prilika u kojoj su okupljeni svi koji se inače nikada ne bi našli na jednom mjestu - prijatelji iz djetinjstva, obitelj, kolege s posla, susjedi.

Oproštajni govor je moćno odavanje počasti preminulima. Osim toga, pružaju utjehu svima okupljenima. 

• Slavi život: naglašava sve uspjehe, vrijednosti prema kojima su živjeli i veselje koje su za života pružali drugima.
• Izaziva zajednička sjećanja: govori prizivaju u sjećanje osobne priče i uspomene, njegujući osjećaj povezanosti među okupljenima
• Potiče emocionalno iscjeljenje: slušajući govor, dobiva se osjećaj zatvaranja kruga, završetka.

Što osjećam dok pišem govor za ispraćaj?

Pisanje govora za ispraćaj nije zadatak koji radim uz druge obveze. Kada prikupim informacije o osobi, povlačim se u samoću, palim svijeću, bio dan ili noć. To mi pomaže doći u perceptivno i kreativno stanje uma.

Važno mi je osjetiti osobu kroz sve što sam o njoj saznala. Dok pišem, imam osjećaj da se osoba formira, ponekad čak i zamišljam kako sjedi u stolcu pokraj mene i dodaje mi riječi. Kao da se mršti ako pogriješim neku sitnicu, pa me ispravi: "Ne ne, nisam hranio patke, nego labudove.." ili "Ma nisam za Božić uvijek slagala pitu od jabuka, nego oraha!".

Svijeća koju upalim dok pišem govor posvećena je samo toj osobi.

Na izvedbi govora osjećam se upravo moćno, dok utjelovljujem duh osobe koja leži ispred nas. Osjećam kako zahvaljuje i u potpunom miru prelazi u vječnost.

Vedra Regul Erent Ondrušek

Autorica tekstova Memoria govori